Zapisi u Mokranjskom ataru

 

  1. Zapis (zapisk) je verski, sakralni  objekat u jednom području podignut da štiti to područje od svih prirodnih nepogoda, grada, oluje, poplave, suše, jakih vetrova i dr. Zapis se smatra svetim mestom, a objekti koji njega obeležavaju predstavljaju svetinje, koje niko ne oštećuje,ne prisvaja (nedaj bože!), a svako ko ima imanje u blizini zapisa se stara o njegovom izgledu, održavaju ga u dobrom stanju,  sredjuju
  2. njegovu okolinu. Svaki zapis je podignut u ime, u čast nekog pravoslaavnog sveca i dobio je i takav naziv.
  3. Postoje Petrovski zapis (Svetog Petra), Svetog Ilije, Svete Petke, Svete Deve Matije i dr. Zapisi su podignuti kraj puta, na javnom mestu, na raskrnici. Svaki zapis ima svoj plac, mesto oko njega. To mesto je svačije i ničije.
  4. Niko ne prisvaja to mesto. Zapis može da bude izrađen od velikog kamena.
  5. Kamen se oblikuje  u vidu krsta ili četvrougaonog stuba,sa kupolom na vrhu. Na njemu se ispisuje naziv zapisa, kada je podignut, imena Mokranjaca koji su učestčvovali u njegovoj izgradnji. Po Pravilu, svaki zapis ima i svoje sveto drvo, kraj njega. Na kori takvog svetog drveta, zapisa, meštani su urezivali krst koji bi sveštenik prilikom obilaska zapisa taj krst premazao posebnom tečnošću – svetom vodom – koja se zove „mir“. Ta drveća su sada vrlo stara, a neka su se osušila, a niko nije zasadio drugo drvo za zamenu. Šteta, to mogu Mokranjci da urade
  6. i sada, bez velikih muka i troškova. Mokranjski anali nisu zapisali vreme kada su bili podignti prvi zapisi, ali sigurno je da oni potiču od pre više hiljada godina, Nastali su pre hrišćanstva, još kada su naši preci bili pagani, mnogobošci. Hrišćanstvo je prihvatilo u svoje okrilje zapise kao deo hrišćanske religije i prihvaćeni su običaji i verovanja lokalnog stanovništva, kao što je to učinjeno i sa mnogim drugim paganskim običajima, slavama.
  7. Stari narodi pre hrišćanstva su verovali u više bogova,pa su zato imali i bogove koji su štitili polja, useve i plodove domaćina od zlih sila. Mokranje je imalo zapiise na više mesta. Mokranje ima svoj dan kada seljaci sa crkvenim litijama obilaze sve zapise u celom svom ataru. Mokranjska crkva Sv.Trojice drugog  dana Uskrsa  obilazi sve zapise sa crkvenim ikonama, barjacima, i svim crkvenim predmetima koje vernici iznose na taj dan iz crkve i nose ih u obilazak svih zapisa. To je dan crkvenih litija  „Zeoa a ikonjilor“. Svaka selo ima svoj dan litija.
  8.  
  1. Da bi čitaoci bolje razumeli duh i smisao ikona ovde će biti opisan jedan dan IKONA – lija u Mokranju.
  2. Toga dana u svako domaćinstvo dolaze gosti (rođajci, prijatelji, kumovi) iz obližnjih sela. Iz svakog domaćinstva  toga dana svi u kućani i gosti odlaze u crkvu. Pop čita liturgiju,učitelji pred oltarom prate popa u molitvi i pomažu mu u pevanju, a u posebnom prostoru u crkvi pevačko društvo Mokranja, kojim je rukovodio Tasa alu Mogoš, pevalo je prateći službu sveštenika. Pevačko društvo „Stevan Mokranjac“ je tada imalo oko 30 članova, svrstanih
  3. u 3 glasa.Crkva puna vernika. Na kraju službe, organizuju se litije za polazak obilaženje celog seoskog atara. Grupa koja nosi litije je obično sačinjena od sveštenika, koji jaše na konju napred, za njim idu deca koja nose crkvene litije, tj ikone. Svakom detetu se iz crkve daje po jedan predmet litija (litije su ikone, barjaci, krst, i  posebni ikone koje se zovu LITIJE). Iza sveštenika na konju ide dete sa krstom (kruča biseriči).
  4. To je drveni KRST dugačak oko 1,5 m., umetnički urađen, zatim idu dva  deteta sa po jednom litijom: LITIJE su umetnički obrađene okrugle ikone, nasađene na štap oko 1,5 m. dužine. Posle litija idu dva čiraka. ČIRAK  je okrugla mala limena posuda sa ležištem za sveću, nasađena na štapu, oko 1,5 m. Za njima idu crkveni barjaci, sćagurlji. To su umetnički obrađeni barjaci od svile, sa nekim svecem i ukrasima od lepih KIČANKI 
  5. (COPURI ĐE MATASA).Za njima idu IKONE, na drvenim daskama umetničke slike svetaca.Prvo idu starija deca,
  6. a zatim manja, sa manjim ikonicama.Grupa nosilaca ikona je uvek brojala od 30 40 članova.
  7. Svako dete je prethodno zamolilo svoje roditelje da mu dozvoli da ide u ikone „ku ikoanjilji“Decu još u crkvi pre polaska organizuju PNDARI, to su čuvari polja, pudari, kojih je Mokranje tih godina imalo oko 20. Učesnici u ikonama se organizuju pred crkvom i prvo obilaze crkvu tri puta, u ustrojstvu, poretku kako će ići ceo dan.
  8. Na čelu kolone ide sveštenik peške sa krstom u ruci. Deca i drugi učesnici pevaju. Meštani Mokranja i
  9. njihovi gosti posmatraju ikone poređani oko crkve.
  10.  
    1. Sveštenik uzjaše konja i cela grupa kreće da obilaze sve zapise toga dana.
    2. Prvo se obilazi zapis „La mrvila“,u selu.
    3. Drugi zapis je gore iznad KOLNJIKA, „In pojana“.
    4. Treći je bio „IN PETRIŠ“.
    5. Četvrti zapis „la zapisku lu Coane“.
    6. Peti zapis je IN PIMIC,
    7. Šesti je bio ULMU AL MARE, naVisokom,
    8. Sedmi la „Bljivanuc, LA OGAŠ, kod Veljkova. Tamo nas je dočekalo celo selo Veljkovo, sa kazanima kuvane hrane, crvenim jajima, pićem, cvećem, svećama..   
    9. Osmi zapis je bio „la fantana Belji“, LA KAPU VISOČI.
    10. Deveti zapisk je bio la KAPU ĐJALULUJ, ispod česme ku doo cucuroaje.
    11. Deseti zapis gore IN PARLODŽ,
    12. Jedanaesti zapis la FANTANA SACA,
    13. Dvanaesti LA PIMIC IN RUŠENJ (tu su ikone dočekvali meštani ne samo iz Mokranja nego iz svih okolnih sela i Negotina. Tu su deca i drugi učesnici ikona ručavali.
    14. Trinaesti zapis je PETROV ZAPIS, na Tavanu, koji još uvek stoji.
  1. Deca su već bila umorna od celodnevnog pešačenja, pevanja...
    Ikone su bile vraćene u crkvu i tu se procesija završavala. Već je bivalo veče.
    I danas postoji izreka: „što se žališ da si umoran, nisi valjda bio sa ikonama“

    Neki detalji
  2.  
  3. Od zapisa do zapisa se išlo grupno, slobodnim hodanjem, ali su pudari obilazili decu i pazili da neko ne zaostane.
  4. Svaki zapis je procesija obilazila tri puta pevajući prigodne pesme. Sećam se samo nekih stihova: „Po tri gidža čabar vina, gospodi pomiluj,po tri klasa šini žita, gospodi pomiluj..“. Na pevanje su nas stalno terali pudari pored nas. Mi najmanji smo išli na začelju grupe, a jedan pudar zadužen za nas stalno nas je ganjao „Ajde brebenji, brebenji“ (To je cveće divlji zumbul). Kod svakog zapisa je ikone dočekivalo po nekoliko familija, koji su okolo imali imanja. Oni su ikone dočekivali sa hranom, pićem, cvećem....Kod nekih zapisa su bili stolovi i klupe od kamena ili
  5. drvenih balvana, koji su tamo stalno stajali. Tu smo se deca vrlo kratko odmarali, ali pudari su nas brzo dizali da stignemo svuda na vreme.Najveći doček ikona je bivao svake godine  LA PIMICILJI RUŠENJILUJ.
  6. Tamo gore je odlazilo bukvalno celo selo.Svaka kuća je odlazila sa zaprežnim kolima punim ukućana, stolova, klupa, stolica, hrane, balona vina, lepih ćilima i ponjava.Svaki domaćin je svoja kola negde dovlačio i tamo se odmah organizovalo spremanje ručka, nameštao sto, stolice i ostalo. Porodice su obilazili prijatelji, rođaci, poznanici. Mnogi su se tamo jedanput godišnje viđali. Tamo LA PIMIC Zapis ima veliki plac, bunar, stolove i klupe za ručavanje. Gorele su vatre, pekli se jaganjci, prasići, kuvala se sarma i druga jela. Narod okolo je samo igrao
  7. i veselio se.Toga dana je sviralo po 5-7 grupa svirača, iz više sela,  jer jedna grupa nije mogla da pokrije zvukom ceo narod, jer onda nije bilo zvučnika.Iz Negotina su dolazili fotografi i skoro svaki domaćin ja napravio fotografiju svoje familije za uspomenu.Bilo je tamo i do 100.000 učesnika. Ceo dan se sviralo, pevalo i igralo.
  8. Ali posebna grupa pudara je pazila da vidi kada stižu ikone.Čim bi se ikone pojavile na vidiku, svi svirači su prekidali svirku, kola su prestala i ceo narod je kretao u susret ikonama.Svirači su svirali prigodne melodije za doček ikona. Ikone stižu sa sveštenikom na čelu, deca  poređana sa svojim ikonama, oko njih pudari i svi su obilazili tri puta tamošnji zapis, a narod se poređao okolo i posmatrao. Na kraju pozdravljanje, pljeskanje, vrištanje.
    Organizovao se svečani ručak, ali na vidnom mestu su bili nosioci ikona. Posle ručka i kraćeg odmora ikone kreću na dalji obilazak, preostao je zapis na tavanu i u selu, „stara crkva“, biserika batrna. Dok su ikone obilazile zapis na tavanu istočno od zapisa je bila lepa široka poljana.Na njoj su se svake godine  organizovale konjske trke. Svi Mokranjci koji su imali trkaće konje, a i iz obližnjih sela, takmičili su se toga dana na tamošnjem hipodromu. 
  9. Posle ovih litija 1939.godine u Mokranju je još sledeće 1940. bilo zadnji put LITIJA po starom običaju, kako je to bilo onda u Kraljevini Jugoslaviji. Godine 1941. Nemačka  porobila Jugoslaviju i zabranili su litije i svako drugo okupljanje stanovništva, jer su se bojali dizanja ustanka. Posle okupacije 1945. godine komunistička vlast je, takođe, zabranila narodu da obilazi svoja polja ikonama.Govorili su narodu da je to  zaostalo, sujeverje, da su to radili samo kapitalisti da bi zaglupljivali narod, a da je onda došla sloboda i novi napredak naroda, pa su svake godine milicijom sprečavali okupljeni  narod na ikonama i kažnjavali su zatvorom organizatore.
  10. Posle više godina tiraniziranja, zabranjivanja i kažnjavanjka naroda, proslava litija se održavalo samo u crkvi. 
    Današnje generacije su dobro  prihvatile ne samo komunističko, već i  fašističko učenje, da okupljanje oko ikona nije napredno.
  11.  
  12.  
  13. Značaj i koristi od običaja sa ikonama

  14. To je stari običaj kada je čovek verovao da od plodova polja zavisi život na zemlji.Verovalo se da nadzemaljske sile upravljaju prirodom i čovek im se može samo svojom molitvom i poštovanjem suprostavljati.
    To je bio lep običaj, koji je Mokranje uzdizao u visoke sfere kulture. Narod bez svoje kulture i običaja je samo meso za gaženje  od strane onih koji cene svoju kuturu i običaje. Mokranjci su ikone iznosili iz crkve i sa njima obilazili polja, sa sveštenikom na čelu, ne samo na dan IKONA, drugog dana uskrsa,već i onda kada bi usevi u poljima vinogrdi i voćke u brdima bili pogođeni sušama, velikim kišama i drugim nepogodama.Kažu, posle  ikona uvek bi padala kiša, prestala bi oluja i poplave i sl. Ljudi nisu imali druga sredstva za borbu protiv tih nepogoda, ali se nisu predavali i prepustili stihiji. To je suština ovih obilčaja. Ovakvi običaji su čoveka terali da se i drugim sredstvima, naukom, bori protiv prirodnih nepogoda. Protivnici naše kulturnog bića su uvek činili sve da unište naše vrednosti koje smo nasledili od iskona.Sve generacije ranije, hiljadama godina, poštovale i čuvale su kulturna nasleđa svojih predaka i predavali ih dalje svojim naslednicima.Bojim se da će današnja generacija prekinti tu više vekovnu lepu tradiciju.
 

Česme ,Bunari i Izvori u Mokranju

  1. Mokranjci su vodu za piće uvek smatrali darom prirode i boga. Zbog toga su sva izvorišta pitke vode čuvana, štićena
  2. i reparirana.Voda iz zemlje se dobijala na dva načina. Prvi je način da voda na nekim mestima sama izvire iz zemlje
  3. i stvara svoje malo udubljenje,izvor gde iz zemlje stalno izvire. Izvorska voda je celog leta vrlo hladna i narod je rado pije. Ako je izvor jak, voda iz izvora protiče potočićem.Kod izvora narod je donosio TROKIĆ, sačinjen od vrste tikve, iz koje se pravi čaša sa drškom iz prirodnog materijala.Ta čašica, trokić, trok, se stavljala na kratak štap zaboden u zemlju kraj izvora i svako ko je dolazio mogao da utoljuje svoju žeđ.Sa izvora se voda nosila u TROAKĂ, tikva, sud
  4. od tikve koju je sadilo i uzgajalo svako domaćinstvo.Ranije su Mokranjci u kući i u selu samo spavali i boravili 
  5. LA VREMJA URÎTĂ (kad je bilo ružno vreme). Inače, su stalno bili napolju na svojim imanjima. Napredniji domaćini
  6. su na imanju imali i salaše, gde su boravili stalno neki članovi domaćinstva. Izvan kuće, u prirodi se provodio najveći deo života, pa je zato pridavana velika vrednost izvorima vode izvan sela. Sve izvorske vode su onda, sve do dolaska komunizma i drugih  „modernih“ vremena bile apsolutno čistež i zdrave za piće. Čak je i reka koja protiče kroz selo bila čista tako da su domaćice rečnu vodu uzimale za pranje veša, bez sapuna, pa čak je ta voda zimi, kada se deca nisu kupala u njoj , služila i za piće i kuvanje pasulja. Sada smo toliko postali moderni i napredni da u rečnu vodu
  7. ne možeš ulaziti ni bosim nogama, jer ćeš se zarziti. Najčuveniji su bili izvori: „
  8. La koasta a gjuzi“ u Selište, u GURGUDOVA,  „Izvoru lu Karaš“ u Čubrici, kod stena je bilo dva izvora. LA STIJU AL MARE i ÎN POJANA ALU ALJEKSĂ (ovaj izvor su komunisti negde 50. godina pretvorioli u česmu).
  9. Zatim, u selu je bio čuveni izvor u samom selu ŠĆUBI, odakle je celo selo uzimalo vodu za kuvanje pasulja.
  10. Negde 1938 godine na ovom mestu je Kosta Jovanović, Kosća alu Koljiška, pretvorio u česmu i na njoj je napisao  posvetu koja i danas stoj: da je česma posvećena njegovim najdražima, koji su umrli od kolere. Jednog dana je on
  11. 6 mrtvaca od kolere sahranio. Njima za dušu je napravio taj SREINDARI.
  12. On je istovremeno o svom trošku sagradio i postojeći most preko potoka OGAŠ. Tom prilikom je napravio SARINDARI, tj. partastos, daće i sebi za života. Na Đurđevdan doveo je 4 grupe svirača trubača, kupio oko 15 gvozdenih kreveta, namestio ih slamaricama, ponjavama, jastucima i davao za BOGDAPROSTI sirotinji.
  13. Za tu svečanosti zaklao je oko 50 jaganjaca,5 teleta.... Tamo napolju su se kuvali kazani sa jelima, svirala
  14. muzika, igralo kolo, držali govori, jer su bili pozvani svi seljaci ne samo Mokranja nego i okolnih sela. Toga dana je Kosta davao i svoje parcele poljoprivrednog zemljišta sirotinji, opet bez novca, ĐE POMANĂ. Kosta je to sve plaţao svojim parama koje je zarađivao od svoga vina.Tamo gde voda za piće nije sama izvirala u izvore pravljene su česme tako što su na brdima, gde se voda pojavljivala, kopani šančevi,ĐIRIZ i voda sprovedena do blizu puta ili nekog mesta gde svako može prilaziti i zahvatiti vode. Česma se gradila po utvrđenom stilu.
  15. Gradi se česmina kuća KASA FÎNTÎNJI od kamena ili betona. Pročelje se ukrašava, i napišu imena  ljudi koji su izgradili tu česmu, rečima „Česmu podižu.... Česma obavezno ima svoj CUCUROJ gde voda curi u korito, ŽGJAB. Cucuroj služi da svako može vodu piti iz njega, jer ona stalno teče čista,a može i da se zahvati u TROAKĂ, a kasnije
  16. i u flaše ili balone od stakla ili testije od gline.U mokranjskom ataru bilo je više česama.
  17.   
  18. Seljaci su česme nazivali  FÎNTANA. Javne česme su bile ove: FÎNTANA A BĂLJI (na kraju brda kod Timoka, FÎNTANA ALU TRAŠKĂ, la StrimInă, FÎNTANA KU DOO CUCUROAJE, kraj puta za stanicu, FÎNTANA A NOO, la ĂRIJI, FÎNTANA lA KĂPEL, FÎNTANA LA  KĂPEL, donja, FÎNTANA  LA LAK, FÎNTANA ALU PRŠĆOJKICÎ, FÎNTANA A SAKĂ .
  19. Česme u samom selu Mokranje su bile: FÎNTANA LAI MÎCULUJ,  preko reke, FÎNTANA A BOŽOAJKI,
  20. FÎNTANA A KOKOLANULUJ, FANTANA ĐIN POJANĂ, zapadno od sela, FÎNTANA ALU BONDOK, ŠĆUBI (koju je izgradio Kosća), FANTANA LU DODRŠKĂ, MÎRVILA,  Zatim, česme izvan sela su bile: FÎNTANA KU NUKU, nekoliko česama je bilo po mokranjskim gajevima, šumama iznad sela: LA ROĐINĂ, ÎN KĂNDŽIK, LA IZLAZ. Zatim FÎNTANA ÎN VALJA MARE, FÎNTANA ALU DĂNJILĂ, FÎNTANA ĐIN PIMIC. Ova česma je sagrađena po planu arhitkte dinastije Obrenovića, jer isto takvih česama ima na više mesta po Srbiji  (Sokobanja,Beograd, i dr.). Zatim, FÎNTANA A BĂLJI u  Lokvi, kod pivnica. Na ravničarskim mestima, gde nije bilo izvora niti plitke vode da se iskopaju đirizi za česme, iskopavani su bunari. Svaki bunar je imao  KUMPANĂ, đeram i čuturu od drveta za vađenje vode.Bunari sa đermom
  21. u ataru, izvan sela je bilo malo. Čuven je bunar FĂNTANA ĐIN LOKURI, FÎNTANA ĐIN TOPLA, FÎNTANA ĐIN VISOKA, FÎNTANA LA PIMIC ÎN RUŠENJ, ova zadnja dva su jedini poljski bunari na brdima.Ostali su na timočkoj dolini..
    Ostali bunari su u selu, Mokrtanju. Tu ima dve grupe bunara. Na javnim mestima i na privatnim dvorištima.
    Na javnim mstima po selu su bunari. FÎNTANA LA MOARĂ, FÎNTANA ALU MILOŠIKĂ, FÎNTANA ALU CURKĂ, FÎNTANA LA AI STANČULUJ, FÎNTANA LU KOLJIŠ, FÎNTANA ALU GILĂ,FÎNTANA LU RIZĂ, FÎNTANA LA PĂTRUCĂŠĆI, i verovatno je bio još neki javni bunar u Mokranju. Drugi bunari su iskopavani na dvorištima. Takvih je bilo, a ima ih i danas dosta.Negde su bunari iskopavani na međi, između dva domaćinstva. Nažalost, sadašnja moderna generacija je mnoge javne bunare pretvorila u septičke jame.Kasnije su sagrađivani i bunari sa lancima, FÎNTINA KU ZALJE, gde se voda vadila sa dve čuture, kofe vezane na lancima. Lanac je išao na posebnom SULU, oblo drvo na bunaru, na krajevima sa gvozdenim kukama za okretanje i za vađenje kofa, ČUTURA,sa vodom. Kasnije umesto SULA stavljani su bili gvozdeni točkovi po kojima se okretao lanac sa čuturama.Svaki bunar je imao svoju ogradu, santrač od kamena, drveta ili betona. Bunar se kopao na raskršćima, kraj puteva, u poljima, gde je svako mogao da zavati vodu. Izvori, česme i bunari su uvek smatrani da su sveta mesta. Kad se jedan bunar iskopa obavezno se organizuje slavlje, SĂ SLOBOADJE FÎNTANA. Takve svečansti su javne i svako može prilaziti i posluživati se jelom i pićem.
  22. Kod otvaranja jednog bunara je bioi kralj Petar I Karađorđević. Bilo je to s kraja 19. veka. Mokranjci su rešili da za školsku decu sagrade bunar u blizini škole. Izgrađen je bunar, koji se i danas nalazi  na dvorištu dr Ljubomira Jovanovića. Za vreme svečanolsti bili su svi viđeni  i drugi Mokranjci prisutni. Iznenada se na svečanosti pojavio
  23. jedan ciganin sa mečkom, koja je igrala i veseljavala narod dok je Ciganin pevao.
  24. Posle je taj ciganin okupio oko sebe najuglednije domaćine Mokranja i sa njima je nešto tajno, šaputanjem razgovarao.Narod se čudio otkud to da ugledni domaćini prisno razgovaraju sa jednim skitajućim ciganinom.
  25. Ubrzo je dojurio na konju jedan nepoznati čovek, koji je uzrujano nešto u poverenju govorio Ciganinu  i domaćinima oko njega. Domaćin te kuće gazda-Stanoje Jovanović je brzo pozvao svoga slugu,. Koji je po naredbi brzo upregao konja u karuce, uzeo Ciganina sa mečkom i u punom trku se izgubili prema Bugarskoj.
  26. Ubrzo zatim iz Negotina na konjima dojahala su dva pandura i pitala  gde je Ciganin sa mečkom. Domaćini su oklevali, ali su ipak morali da kažu da je domaćin Stanoje poslao svoga slugu da za pare Ciganina otera u Bugarsku. Panduri su odmah pojurili za Bugarsku, ali brzo su se vratili  ljuti, jer je Ciganin već uspeo da pređe granicu.
  27. Kralj Petar I Karađorđević je kasnije na solunskom frontu pronašao sina Stanoja Jovanovića Dimitrija, iz Mokranja i rekao mu da mu je njegov otac Stanoje spasio život, kada je za vreme Obrenovićeve dinastije on kao emigrant u Švajcarskoj došao prerušen u Mečkara da se upoznaje sa raspoloženjem naroda prema Obrenovićima.Oko seoskih bunara na raskrsnicama inače su se ljudi okupljali na određjene verske ili paganske dane, LA POMANA ALJILOR, naprimer. Tu se veselilo, razgovaralo, šalilo, jelo pilo..., često i igralo. Svaki prolaznik se morao posluživati jelom i picem. Svake godine drugog dana uskrsa Mokranjci odlaze  napolje kod svoje česme ili  izvora, gde imaju svoja imanja, i dele vodu mrtvima.Tamo se ostavljaju sveće  i cveće koje su bile namenjene mrtvima.
  28. Mnogi domaćini su česme gradili kao spomenik sebi za života, jer tamo može da napiše svoje ime i da je česmu sagradio celom selu. I danas se mogu videti natpisi na više česama. Na česmi kraj puta za Negotin(fantana ku nuku) i na česmi kod Arija, istočno od sela i danas stoje natpisi da je česmu OBNAVLJAO Milan Gišič sa prodicom.

                                                                                              

Galerija slika

Kontaktirajte nas

Adresa: 19317 Mokranje
Telefon:
Fax
E-mailemil75@outlook.com


Copyright: Emil Videsković
Design by: Emil Videsković